четвртак, 16. јун 2016.

G U M A


Foto: Ž. R. Dragišić
Pre nekoliko godina, u jednom svom tekstu, napisao sam da, na samo nekoliko kilometara od Parka prirode Stara planina, u opštini Dimitrovgrad, malobrojni meštani tamošnjih sela nemaju uslova za odlaganje smeća, jer nemaju kontejnere. 
Preciznije, tada sam, između ostalog, napisao i sledeće:
"Pa se seljani dovijaju kako znaju i umeju. Tako da, uglavnom, svo đubre završava u potocima ili seoskim urvinama. A to, sasvim sigurno, nije doprinos „ekološkoj Srbiji“. Pretpostavljam (ali ne smem da tvrdim), da bi situacija bila drugačija, ako bi sva sela u ovom kraju, kao i u drugim delovima Srbije (kako je to slučaj u gradovima), imala kontejnere u koje bi mogli da odlažu smeće. Jer, ne treba smetnuti sa uma da je đubre – đubre. I ono u gradu i ono na selu."
Foto: Ž. R. Dragišić
Pet godina, nakon nastanka ovog teksta iz koga sam pozajmio jedan deo, moram da priznam da su se neke stvari promenile. Preciznije rečeno, opština Dimitrovgrad je u ovoj oblasti nešto i uradila. Imajući u vidu da su (čak!), postavljeni kontejneri i u nekim selima Zabrđa. Međutim, koliko sam uspeo da vidim, samo u selima Radejna i Smilovci. Odnosno, u onim selima kroz koja prolazi asfaltni put. Ako izuzmemo jedan kontejner koji postoji na obali Protopopinskog jezera, što je (najverovatnije) zasluga grupe mladih ljudi koji su realizovali projekat Centar za hiporehabilitaciju.
Foto: Ž. R. Dragišić
U očekivanju da me vreme demantuje i da će opština Dimitrovgrad (odnosno nadležno komunalno preduzeće), postaviti kontejnere i u selima kroz koja ne prolazi asfaltni put, želim da skrenem pažnju i na onaj drugi deo problema, koji obično zovemo ljudski nemar.
Naime, ovih dana, između sela Protopopinci i Protopopinskog jezera, na jednoj livadi, zatekao sam ljude koji su brali majčinu dušicu. U ovom delu Srbije, ta slika može da bude pravi primer nezagađene i čiste prirode. Ali...
Ono što je, na ovoj livadi, privuklo moju pažnju je ogromna (teretna), guma, kojoj, u najmanju ruku, tu nikako nije bilo mesto. Međutim, ne samo da je tu, nego se neko potrudio da je uspravi, tako da dominira čitavom livadom. Uprkos činjenici da je pomenuta livada (najverovatnije), privatno vlasništvo, ova slika odaje jako loš utisak o čitavom kraju. Takođe, nameće se pitanje kako se ovaj čudni eksponat tu našao? I zbog čega bi se neko toliko "potrudio" da gumu dotera baš do ovog mesta? Odnosno, ukoliko je nesavesni vlasnik gume tu izvršio zamenu, zbog čega je nije odvezao u svoje dvorište? A za one kojima je potreban još neki podatak, treba reći da se (sudeći po oznaci) radi o kamionskoj gumi. Ako je to, uopšte i važno.Meni bi bilo mnogo važnije da saznam ko je za ovo odgovoran.I kada će guma biti odložena tamo gde joj je i mesto.

Foto: Ž. R. Dragišić
Foto: Ž. R. Dragišić


петак, 6. мај 2016.

P R O P A D A NJ E


Ukoliko u nekom mestu, ili u nekom kraju, boravite samo povremeno, mnogo je veća verovatnoća da ćete pažljivije i pedantnije uočavati promene koje se neminovno dešavaju. Na našu veliku žalost, živimo u državi u kojoj su te promene, uglavnom, na gore. A činjenica je da su, te promene na gore, mnogo očiglednije južno od Bubanj potoka, ili delu ove države koji ja zovem Srbija van Beograda. Ističući takve primere (kad god je to moguće), u skladu sa sloganom ovog bloga ("za one koji misle da Srbija van Beograda treba da bude i lepša i bolja"), namera mi je da skrenem pažnju javnosti na ovaj problem, u želji da sačuvamo od propadanja i pospešimo razvoj Srbije van "kruga dvojke", odnosno, južno od Bubanj potoka. U takva mesta, iz mnogo razloga, ubrajam i Nišku Banju, lečilište koje je po mnogo čemu izuzetno, ali koje, nikako da bude svrstano na mesto gde i pripada.
Na moju veliku žalost, evidentno je da se i u ovoj banji, unazad nekoliko godina, promene mogu registrovati samo na gore. No, to ne mora  da znači da nije moguće tim promenama promeniti smer. A za to je potrebno registrovati pravo stanje stvari. Odnosno, utvrditi nekakve repere.
U te svrhe, mogu nam poslužiti i tri fotografije koje su nastale jula 2013. godine, a koje, u nekim detaljima, svedoče o jednom, ne tako davnom, vremenu.

Foto Ž.R.D. - jul 2013. godine
Foto: Ž.R.D. - jul 2013. godine


Foto: Ž.R.D. - jul 2013. godine
Ako se, makar i letimično, pogledaju neke fotografije iz aprila, ove, 2016. godine i uporede sa prethodne tri, nije teško uočiti da je za manje od tri godine, došlo do značajnih promena. Na gore.

Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine
Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine
Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine
Ima i onoga što je doživelo promenu na bolje. To je činjenica da na "Stazi zdravlja", uz brdo Koritnjak, ima mnogo više kanti za smeće, što je za svaku pohvalu.




Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine
Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine

Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine
Međutim, evidentno je da, ovo omiljeno šetalište, godinama, ima problema sa mobilijarom. Koji je u očajnom stanju. A poražavajuća je činjenica da je i pristup ovim mestima, uglavnom zapušten.

Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine
Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine
Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine
Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine



Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine


Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine
Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine









Ako pretpostavimo da, ono što je do sada pomenuto, iziskuje velika materijalna ulaganja, postoji nešto što bi moglo da bude urađeno sa malo novca, ali bi u velikoj meri ulepšalo ambijent ovog šetališta. U pitanju je tabla obaveštenja, koju je, očigledno, radio neki zaljubljenik u ovo šetalište. Osim toga, bilo bi jako korisno da nekih sličnih tabli obaveštenja bude više.

Svemu pobrojanom, treba dodati još neke primere.

Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine
Mostić, koji je, u sklopu rekonstrukcije kompletnog parka u samom centru Niške Banje, ispred hotela "Radon", izgrađen pre par godina, već uveliko je počeo da propada. Drvo od koga je urađen ovaj most, očigledno, nije bilo dobro zaštićeno (ili ga je trebalo češće štititi), pa je već uočljivo njegovo propadanje. Pitanje je kada će to ugroziti i samo korišćenje mosta.
Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine

Bilbord, koji se nalazi u centru, osim što bi trebalo da ukrašava ovaj deo Banje, pretpostavljam da je bio zamišljen i kao mesto za oglašavanje važnih zbivanja. Međutim, čini mi se da nije opravdao svoju namenu.



Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine
Imajući u vidu da sam se Niškom Banjom, tačnije jednim njenim segmentom bavio u tekstu "Amfiteatar", na ovom mestu nisam želeo da tu priču ponavljam. Ali sam, za sam kraj, odlučio da ovoj galeriji fotografija iz Niške Banje dodam i neku zanimljivost, koja nema baš mnogo veze sa funkcionisanjem samog mesta, ali, ne može a da se ne primeti. Kao nešto što "nije ni od kakve koristi, ali ne može ni da škodi".
U tu kategoriju svrstao sam slavinu za vodu koja se nalazi na zidu, između dve umetničke slike, u holu hotela "Radon". Iskren da budem, bio mi je blam da bilo koga od osoblja pitam čemu služi ta slavina, ali, možda je sastavni deo umetničke "instalacije".
Foto: Ž.R.D. - april 2016. godine
Sledeću zanimljivost sam fotografisao nedaleko od ovog mesta (odnosno, od parkinga ovog hotela).
A radi se o saobraćajnom znaku "zabranjeno zaustavljanje i parkiranje", sa dodatkom "i na trotoaru". Da bi stvari bile potpuno jasne, treba najpre objasniti šta znači trotoar. Dakle, radi se o reči francuskog porekla (trottoir), koja još znači i pločnik, a radi se o posebno uređenoj površini koja služi za kretanje pešaka u saobraćaju. Prvi trotoari su napravljeni oko 1860. godine u Americi i to od drveta, a danas se rade od betona, asfalta, cigle ili kamena. 
Nakon gledanja ove fotografije, ostaje jedino moguće pitanje: kako je neko procenio da je ovo trotoar i mesto kao stvoreno za parkiranje!?




недеља, 10. јануар 2016.

TUŽNI MOKRANJAC


Prolazeći centralnim negotinskim parkom, pored biste jednog od najpoznatijih srpskih kompozitora, Stevana Stojanovića Mokranjca, uvek osetim određenu nepravdu koju činimo jednom od najpoznatijih Negotinaca. Uprkos činjenici da se ovo mesto nalazi u samom centru grada, stalno je nekako u zapećku.
I kad su u pitanju "Mokrančevi dani" i kad su u pitanju obeležavanja godišnjica rođenja Stevana Mokranjca.
Tako je bilo i ovog 9. januara, kada je ova bista bila zatrpana snegom i bez ijednog obeležja koje bi upućivalo na to da je 160. godišnjica Mokranjčevog rođenja. Kao i mnogo godina ranije i te večeri sam imao utisak da vidim "tužnog Mokranjca". 
















Za razliku od ovog mesta, Mokranjčev spomenik u dvorištu njegove rodne kuće, bio je obasut buketima cveća. A da je postojalo samo malo dobre volje i malo drugačije organizacije, neki buket je mogao da "zaluta" i pod bistom u centralnom gradskom parku. 






U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, gregorijanski ili „novi“ kalendar zvanično je uveden 10. januara 1919. godine, kada je Zakon o izjednačavanju starog i novog kalendara, objavljenom u prvom broju „Službenih novina Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca“. Ovim zakonom određeno je da u celoj državi na dan 15. januara 1919. godine po julijanskom („starom“) kalendaru prestaje da važi stari kalendar i da se danom 28. januara 1919. godine, uvodi računanje vremena po „novom“ kalendaru. 
Uprkos ovome, na postamentu Mokranjčeve biste, u centralnom gradskom parku, i dalje su uklesane godine 1855 - 1914. Mislim da bi bio red da godinu Mokranjčevog rođenja uskladimo sa aktuelnim kalendarom.